Mizantrop

Gledao je izmrcvarenim pogledom koji se gubio negdje u daljini na mjestu gdje su se susretali java i san. Toliko toga je preživio da više ničemu nije davao preveliku pažnju. Svaki novi dan bio mu je kazna jer se nije znao nositi sa ovakvim svijetom. Na koncu, kada bi ga čovjek bolje upoznao, svahtio bi da se i nije želio nositi s njim. Mrzio je sve što je dolazilo od ljudi - ljubav, veselje, tugu, pa i mržnju. Mrzio je i svoju mržnju prema ljudima toliko da bi na koncu postao ravnodušan.

Uvjerio se koliko su ljudi zli još kao dijete kada su mu majku i oca odveli ljudi u maslinasto zelenim odorama sa kojima je bio i njihov komšija. Tada nije znao da je to bila vojska. Ostao je sam sjediti pored peći u dnevnoj sobi njihove kuće... bilo mu je samo sedam godina. Rat je proveo kod rodbine koju nije volio. Prema njemu su se odnosili kao prema slugi koji je rođenjem stekako status njihove kućne lude.

Nekoliko godina poslije rata pobjegao je od njih, tada mu je bilo trinaest i od tada je život provodio po domovima. Preko ljeta bi spavao na klupama u parkovima. Prezirao je svu onu djecu koja su na stvari koje su imali u životu gledali potcjenjivački i koji ih nisu znali cijeniti. Nije imao stalan dom, nije imao roditelje da mu pruže podršku i sve ga je to navelo da već sa nepunih petnaest godina ovaj svijet gleda onakvim kakav jeste. Uprkos svemu završio je školu, uspio naći posao i započeti život. Život jednog mizantropa.

Snježna bajka

"...84.-e je pao snijeg i okupio čitav svijet..."

Skoro 28 godina poslije pade isto snijeg, i to najveći ikada što je pao u Sarajevu. Proglasili su elementarnu (ne)pogodu - kako za koga. Nije se išlo u školu, što je nama đacima svakako predstavljalo još jednu pozitivno stranu ovog snijega - prva je svakako bila sam snijeg.

Ali pored svega, taj snijeg nije donio samo odmor, već mi je otvorio oči i vratio nadu da još uvijek nije zamro onaj sarajevski duh koji se njegovao u našem gradu još od kada je Isa-beg Ishaković postavio temelje Sarajeva. Ljudi su na taj dan bili u, nisam siguran ali mislim da bi najbolja riječ za to bila, prazničnom raspoloženju. Komšije, prijatelji, svi zajedno su radili. Nestao je onaj svakodnevni stres koji se stalno javlja u velikom gradu. Sve je stalo. Nije bilo žurbe, a činilo se da je taj dan trajao čitavu vjećnost. Mogao se vidjeti osmijeh na licu skoro svakog čovjeka, a dok šetate ulicom ili čistite ispred svojih kuća ne bi vas moglo zaobići ono naše - "Trebal' pomoć komšija".

Volio bih da je svaki dan ovakav. Da su ljudi nasmijani i sretni, tako će biti lakše svima. Da zaboravimo na probleme i na to preteško životno breme koje nosimo sa sobom. Ali nema... Toga nikada neće biti jer koliko god da je sreća dio ljudskog života, toliko je i tuga. I sve je u nekoj ravnoteži. I sve je umjereno. I onaj talas što misliš da more kvari će na koncu proći i ostat će samo mirno plavetnilo i daleka pučina.

Otvori oči

Čudan smo ti mi narod. Kada je veselje u pitanju, ne znamo za razlike, toliko smo otvoreni da bi čovjek koji gleda sa strane sigurno pomislio da smo uvijek takvi. Ali onda dođu ti crni dani i pokažemo naše pravo lice. Promijenilo se toliko toga. Ovaj grad više nije kao nekada. Osjeti se u zraku. Ljudi su se promijenili. Postali su zatvoreni, mrzovoljni i sebično čuvaju osmijeh duboko negdje u đepu, kao da će umrijeti ako ga podijele sa drugima. Osmijeh nije potrošan, ne ustručavaj se da ga pokloniš drugome, molim te. Kad je pak materijalna pomoć u pitanju, e tu smo stvarno postali škrti.

Ne kažem da podijelimo ako nemamo, ali kada vidim da, počevši od vrha naše države, pa do kreme društva (ako se može nazvati kremom, ipak su to obični snobovi napuhani do neba - čast izuzetcima) koji imaju ama baš sve, od hotela, kuća, apartmana, auta, dok njihova djeca nose odjeću koja košta kao nečija mjesećna plata, ipak ne žele niti jednu običnu marku izdvojiti i dati siromahu koji nema ništa. Da ne pričamo o ljudima kojima je potrebna medicinska pomoć. Druga je priča kada u cilju neke promotivne kampanje se takmiče ko će više donirati i pomoći, a ljudi, koji su mi u zadnje vrijeme sve više počeli ličiti ne ovce, kao da su slijepi, radi kriške hljeba danas odluče da ne jedu čitavu godinu.

To me izjeda, duboko u duši, jer ljudi su postali kukavice, boje se da će, ako se počnu boriti izgubiti ono što imaju, a ruku na srce, u ovakvoj državi i sa ovakvim sistemom nemamo ništa. Svi se žale na sistem, niko da uradi nešto da ga popravi, kao da očekuju da će to pasti s neba, da će neko drugi se za nas boriti. Apsurdno je postalo svo to čekanje da se glup opameti, to se nikada neće desiti. Ovo je naše vrijeme, naš grad, naša domovina i jedino mi možemo učiniti ovo mjesto bolje na mnogo načina, ali prije svega potrebno je iskorijeniti suštinski problem, koji kao uhoda prati našu generaciju, i koji će, ako se ne riješi što prije, prerasti možda i u problem koji će odlučivati o našem životu. Na nama je da biramo da li ćemo čitav život živjeti kao ovce, ili ćemo na koncu ipak biti vukovi.

Sarajevo, 2.12.2011.

Tamna soba

Vrhovima prstiju dotičem život dok mi klizi iz ruku. Gledam ga kako bježi, a nemam snage da krenem za njim. Mnogo toga je besmisleno i glupo, mnogo toga mi ne daje ništa, a uzima i previše. Na koncu se opet nalazim na istome: mračna soba i opor ukus koji ostaje nakon razgovora sa ljudima.

Tankim nitim stvarnosti pokušavam zadržati svoje snove koji nestaju. Tamne sjenke se ponovo kreću po zidovima sobe, a ja, baš kao da je to normalno, posmatram ih bez nekog uzbuđenja. Mraz se već počeo hvatati po napuklom staklu na prozoru, a iz vana se itekako osjetila studen. Sve je hladnije, ali mi ne smeta. Taj zrak nikada neće moći postati hladnije od onoga što je unutar mene. U tom trenutku čovjeka stignu razne misli, sjeti se svakakvih sudbina samo da se ne bi sažalio nad svojom, kao da stoji sam u šumi među čoporom vukova i nada se da će ipak pojesti nekoga drugog. Besmisleno. Život je to, čovječe! Pogledaj oko sebe i shvatit ćeš da i najjači pokleknu pred iskušenjima, da i najiskusniji pogriješe, da se i najhrabriji uplaše. Oni nađu načina, nađu neku priliku da poprave sve, i uspiju. Zašto ne bih uspio i ja? Dobio sam dvije ruke kao i svi da njima stvorim svoj svijet, bilo bi apsurdno da ne uspijem.

Neprijatelji me guše. Gledam kroz dvogled sve stvari koje sam propustio, ali ne kajem se. Ne kajem se niti jedne sekunde zbog stvari koje sam mogao imati, a nisam. U tom trenutku mi je vjerovatno tako izgledalo ispravno, vjerujem sebi. Teška su slova rasuta po papiru rođena iz ljubavi. Najčešće umiru u samoći, ali opet svejedno. Ostaju zauvijek kao uspomena u srcu onoga u kome su se rodila. I to ti je to brate, život i ljubav.

"Vještina je biti stvaran."

Ne mogu shvatiti ljude koji tu prazninu u duši ispunjavaju omalovažavanjem drugih, i koji su prosto prazni, ali opet puni sebe, spremni da urade sve, kako bi makar na tren tu prazninu začepili kamenom mržnje koji neće dati zrakam sunca da ulaze u njihovu dušu. Lažno znanje kojim se razbacuju, i "šuplja" priča nekada zna stvarno zasmetati, pogotovo ako troši dragocjeno vrijeme koje imam na raspolaganju da bih učinio nešto vrijedno, ili pomoći drugima.

Ovo je poruka za ljude koji imaju problema sa shvatanjem toga koliko je ustvari važno znanje koje usvajamo u našim školama. Mislim, možda jeste na neki način važno za našu buućnost, ali čovjek čitav život misli o budućnosti, sve do svoje smrrti. Samo što se na smrt nikada ne može dovoljno propremiti, a sve ono što je planirao propada u vodu. Ne ovo nije opravdanje za srljanje u životu, jer to bi bila najveća greška, ali bi se trebalo posvetiti mnogo više pažnje tome ko je kakav čovjek, a ne koliko ko može naštrebati lekcija iz, ruku na srce, politički biranih knjiga. Pa zar stvarno trebaju tri knjige iz jednog predemta za školsku godinu? I zar ću stvarno postati intelektualac ako naučim sve to što piše u tim knjigama? Da, hoću. Ali izgubit ću identitet i zaboravit ću ko sam i šta sam.

I zato kažem dosta. Ne želim trpiti više iživljavanje nekih isfrustriranih baba, kojima je čitav život bio knjiga, i "ulaganje u sebe", a ustvari su mrtva olupina u kojoj pluta prazna i istrošena duša koja je najljepše trenutke života provela postajući intelektualna. "Cilj je postati čovjek, a sreća ostati dijete.", a najveća tuga je što većina nit postanu ljudi, nit ostanu djeca, nego se izgube na tom životnom putu.

Ovo bih htio posvetiti svim osobama koji misle da sam "nobrazovan" i "nezreo", i da vjerovatno radim pogrešno (vjerovatno jer se ne uvlačim u gu***u i ne prihvatam šta mi serviraju), ali i za one koji čine sve samo kako bi se svidjeli "sedmoj sili" i uspjeli, pa makar i dušu đavolu prodali.

Sarajevo, 15.11.2011. "Zmajevi sretno."

Bajka

U jednoj dalekoj zemlji preko osam mora, osam gora i osam planina, živjeli momak i djevojka. Zvali su se gospođica Sretna i gosopodin Sretni. Jednog dana, kada se gospodin Sretni onako profinjenim hodom vraćao svojoj rezideniciji, u desnom đepu je osjetio nešto. Za trenutak ga je oblio hladan znoj, a kroz njegove noge su prošli trnci. Nakon par sekundi je shvatio da to nije bomba koju mu je pijani prijatelj onako "slućajno" gurnuo u đep jer mu je već dužan nekoliko hiljada maraka, već da je to njegov stari Sony Ericsson koji je bio uključen na nečujno. Javio se, a sa druge strane je čuo sebi prijatan glas poslije kojeg je svaki put, onako iz srca, možda čak i dublje, morao povračati. To je bila gospođica Sretna, koja ga je kao i obično napominjala da sa svojim Golfom dođe pred njenu zgradu.

 I dok su sjedili na starim ohrndanim sjedištima njegovog Golfa, razgovarali su o zajedničkom životu. Oboje u kasnim tridesetima. On nije imao šta izgubiti, a ona šta dobti. I odlučiše da se uzmu, a voljeli su se skoro dva mjeseca.

I tako, na jedan divan sunčan dan dok je kiša lila, a hladni vjetar puhao sa juga, mlada i mladoženja su stali pred matičara. Od tog dana ona je postala gospođa Supersretna, a on gospodin Nesretni. Morao je raditi dvije smjene samo kako bi gospođa Supersretna ostala super sretna i kako njenim debelim masnim nožicama ništa ne bi falilo. Smrt nije dočekao, ona je dočekala njega dok se vraćao u 11 sati navečer sa posla iz trafike. Stajala je ispred vrata. Komšije kažu da je u rukama držala polu-automatsku pušku, ali prema zvuku koji se mogao čuti vjerovatno se radi o minobacaču. I tako je gospodin Nesretni nesretno završio svoj nesretni život.

It goes, and it goes till it ends...

Miris svježe pokošene trave duboko je ulazio u moje bronhije, pluća, i svaki uzdah predstavljao je novo zadovoljstovo, kako za moje tijelo, tako i za moj um. Gledao sam nestašnu igru leptirova, osluškivao cvrkut ptica iz obližnjeg šumarka, i uživao u studeni starog potoka. Sunce tog junskog dana sijalo je jače nego inače. Možda mi se i činilo, jer taj dan, možda ne najsretniji dan moga života, ali sigurno prekratnica moga života, kada sve loše stvari i uspomene bacih nizvodu, i ostadoh da uživam u čarima života, ostadoh da se zahvalim dragome Bogu što imam to što imam, i što imam život, iskustvo, i što sam prošao toliko stvari na kojima bi mi drugi zavidjeli.

Plavi leptir sleti na moje desno rame. Iako je samo leptir, za mene je pretstavljao moga jedinog prijatelja, a ujedno i stranca koji je saslušao sve moje priče. Zanimljivo je kako jedan leptir živi samo jedan dan, a onda odlazi zauvijek. I to mu je dosta, zahvalan je na tome jer shvata da život nije pravo, već poklon. Ispričao sam mu svoj život, sve one lijepe trenutke i gorke uspomene. Osjećao sam da sve sluša, i da mi daje podršku. Da zna. Da me razumije. I tako je sigurno i bilo. Možda nemam neki maštovit životopis, niti neke spektakularne doživljaje, ali je njemu bilo dovoljno. Dovoljno da skoro pola svog života posveti meni, mojim pričama. Njemu sam bio sve, značio sam mu, i on mi je vratio volju, vjeru u dobrotu ljudi, iako nije bio čovjek. Ali ako ja mogu biti dobar, zašto neko drugi nebi mogao? Ako sam ja mogao da sačuvam život jednom, neki bi rekli, beznačajnom leptiru, zašto neko drugi ne može sačuvati život djetetu u ratu ili nekome u nevolji.

Odletio je leptir, a ja sam streso svu prašinu prošlosti sa svoje odjeće. Odlučno sam pogledao ka budoćnosti i odlučio ukrstiti koplja sa svim nevoljama. Možda jesam sam, ali sam za razliku od drugih, jedan sasvim neobičan dječak u sasvim običnom svijetu.